JA NEMAM MIRA
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
SEDAMNAEST VEC LJETA NEBO RUDI
Sedamnaest vec Ijeta nebo rudi
što nikad zgašen od pocetka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjecam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se dlaka prije cudi
mijenja, je prava; i s cuvstvima sporim
nagnuca Ijudska ne popuste; gorim
cini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad ce onaj dan da svane,
da motrec kako bježe moja Ijela
iz dugih muka i ognja se selim?
Hocu li ikad vidjet one dane
kad ce se slatki izraz lica sveta
ocima svidjet baš koliko želim?
ŠTO CUTIM
Što cutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog cega slatka mi je?
Gorim li od sebe, cemu plac i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoco u bijedi,
Ako vas necu, cemu ste mi družba?
Al ako vas hocu, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnocu,
Tjeraju u camcu vrh bezdana plava.
Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako daneznam samstvarno što hocu,
Te se znojim zimi a cvokocem ljeti
ŠTO GOD SAM BLIŽI ZADNJEM DANU ...
Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom cini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: 0 Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bica, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:
jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što covjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plac, i strah, il srdžba Ijuta;
bit ce nam jasno kako Ijudi cesto
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu cesto puta.
ŠTO ZAVIDIM TI, ZELJO ŠKRTA, TAKO ...
Što zavidim ti, zemljo škrta, tako
jer grliš nju što pogled mi je želi,
i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
gdje sebi nadoh mir od boja svakog!
Koliko svodu nebeskom što, lakom,
htjede za vjecnost da se k njemu seli
duh, te od lijepa tijela ga odijeli,
a otvara se rijetko kome lako!
Dušama kolko, koje po sudbini
sad s njome slatkom i svetom se druže,
za kojom žudah uvijek u vrelini!
Kollko krutoj, nesmiljenoj Smrti,
što s njom me zgasiv stanom htje da služe
lijepe joj oci, a ne htje me strti!
TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..
Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna cast joj dana,
u najdicnijem bit ce dijelu neba.
Izmedu Marsa stane li i trece
svjetlosti, Sunce pasti ce u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve ce.
Pod cetvrtim li svodom bude stala,
tri ostale ce manje lijepe biti,
a samo njoj ce pripast cast i hvala;
u petom krugu nece boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj ce i svih zvijezda skriti.
U KRHKO STAKLO
U krhkostaklo svoje nade kujem
a mislim slikam na zrak i na sjene,
kad hocu naprijed onda nazadujem:
sudba je moja uvijek protiv mene.
Mir tražim a rat strašni priželjkujem,
jer što da cekam od varljive žene?
K'o list na vjetru ona je lagana
i stoput mijenja želje tokom dana.
VI KOJI ZVUKOM RAZASUTIH RIMA
Vi kojl zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenackih dana,
kad dijelom drugi covjek bijah svima,
razlicit stil što placi i miso ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da ce shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.
No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe cesto sramim jako;
l plod je mojih tlapnja da se stidim,
ida se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako.
ZAMIŠLJEN
Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.
Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se cita da u meni vrije.
I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.
Al neznam naci tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.
ZAMIŠLJEN, SAM, JA NAJPUSTIJE KRAJE...
Zamišljen, sam, ja najpustije kraje
polaganim i sporim mjerim krokom,
i skloniti se gledam budnim okom ..
sa mjesta kuda Ijudska noga staje.
Zaštite druge ne znam da si stvorim
od ociju vidovitih; jer svako
po neveselu mom držanju lako
izvana cita da unutra gorim:
i tako, mnim, sad znaju rijeke, ceste, brda
i žali na kakav sam sviko
život, za koji ne zna drugi niko.
Al' ne znam tako strme, divlje ceste
kud Amor ne bi za mnom došo skorim
krokom mi zborit, i ja s njim da zborim.
